|
Mi Buenos Aires querido - Moj ljubljeni Buenos Airese
09| 03| 2008
Kad sam se vraćala s prošlogodišnje turneje u prosincu 2006. žalosno sam gledala
za tim veličanstvenim gradom koji me isprve u potpunosti osvojio.
Zapjevala sam tad potiho, gledajući s prozora zrakoplova prema
bezbronim svjetlima: "Mi Buenos Aires querido, cuando yo te vuelva
a ver.." (Moj ljubljeni Buenos Airese kad ću te opet vidjeti)..... poznate
one riječi Tanga velikog skladatelja Carlos Gardela, ne sluteći
niti malo da ću mu se opet vrlo uskoro vratiti. Čulno. Dirljivo.
Način tugovanja i bijega. To su draži tanga, putenog plesa i tmurne
pjesme bordela Buenos Airesa s kraja 19. stoljeća. U Argentini
koja još stenje nakon gospodarskog sloma, drevne teme tanga i danas
su neokaljane: sjećanje na ljubav, žaljenje nad gubitkom. Iz Brazilije
sletila sam u Buenos Aires, grad za kojim sam cijelu godinu čeznula.
Blag, topao, ljetni vjetar puhao je s dugih ulica, najširih avenija
na svijetu. Porteños, starosjedioci u Buenos Airesu tvrde da je
njihova Avenida 9 de Julio najšira avenija na svijetu. Vjerojatno
je to ujedno i najzakrčenija avenija na svijetu. Taxi je spas ukoliko
nije prezakrčeno, ali ako predugo traje vozači taxija ili poznatih colectivosa (maleni
autobusi koje Argentina nudi kao rješenje problema javnog prijevoza)
su toliko simpatični. Oni pričaju sa svojim putnicima i komentiraju
sve i svakoga. Od njih, već na samom dolasku možeš saznati sve
što se trenutno događa u gradu i toj ogromnoj zemlji.
Uz to, njihov sulud, ali prilično siguran način vožnje pravi je
simbol brzog ritma života u ovome gradu Tanga. I da nije bilo Tanga
sigurno ne bih susrela ni veliku Jane Fondu koja je prisustvovala
na svoj 70. rođendan onom istom Tangu u eksluzivnom hotel Faeni
Buenos airesa. "Croatia, what a wonderful place!" uziknula je kad
smo se upoznale.
Obavezno ti svugdje u Buenos airesu u lice ostane Obelisk visok
oko 70 m koji se vidi iz daleka. Postavljen je na sredini Avenide
9 Julio godine 1936., u znak sjećanja na prvo neuspješno osnivanje
ovog grada. Današnji velegrad, koji ima oko dvanaest milijuna stanovnika,
imao je vrlo burnu prošlost koja je trajala oko četiri stotine
godina. Ovo je grad i zemlja useljenika koji su uglavnom došli
iz Španjolske i Italije. Ima i puno Hrvata, koji jako čeznu za
svojim krajem. Dolazak Hrvata u Argentinu možemo podijeliti u tri
povijesna razdoblja. Prvo i drugo razdoblje činila je ponajprije
ekonomska, a treće politička emigracija.
Prve povijesne podatke imamo za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića,
rođenoga u Zagrebu godine 1720., koji je na područje današnje Argentine
stigao 1748. Uz ostalo, bio je profesor logike na Isusovačkom sveučilištu
u Cordobi, gradu 700 kilometara udaljenom od Buenos Airesa, a prije
izgona isusovaca iz Južne Amerike, godine 1768., bio je neko vrijeme
rektor Colegia Nacional u Buenos Airesu, najelitnije argentinske
gimnazije.
Nastupila sam u čarobnom Buenos airesu 9. prosinca 2007. u prekrasnom
muzeju u srcu grada, u Palači Noel, u znamenitom Muzeju hispanoameričke
umjetnosti Isaac Fernandez Blanco. Koncert je organiziralo Veleposlanstvo
RH u Argentini uz kolaboraciju i susretljivost kustosa ovog prekrasnog
muzeja, a ostale koncerte po Argentini i Uruguayu organiziralo
je isto Veleposlanstvo uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture
RH, te svesrdnu pomoć počasnih konzulata RH u Cordobi i Montevideu.
Uz djela F. Mendelssohna, F. Liszta, te I. Albéniza, uvrstila sam
u repertoar i djela prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević
kojoj sam posvetila i svoju zbirku poezije «Život cvijeća». Odabir
stihova iz ove zbirke publici je predstavio argentinski glumac
Alejandro Grisoski. Mom pozivu rado se odazvao i Pablo Covacevich,
argentinski gitarist hrvatskog porijekla koji je publici poklonio
izvedbu svoje kompozicije «Chorinho a Lola» i tango «Nunca tuvo
novio» argentinskog autora A. Bardija.
Dok sam vježbala u muzeju dan prije koncerta u susret mi je došla
neobična curica od devet godina. Rekla mi je decidiranim tonom:
"I ja ću postati pijanistica!" Zagrlile smo se i postale prijateljice.
Slušala me cijelo vrijeme mojih priprema za koncert a da se nije
pomaknula sa stolice, zijevnula, niti trepnula. Mislila sam, zasigurno
je kćerka kustosice ovog muzeja.
Ali, kako često možemo biti prevareni ako stvaramo zaključke prije
nego poznajemo stvar do kraja tako sam pogrješila požurivši zaključiti
odakle je preslatka Lorencia.
Desetak minuta nakon ovih razmišljanja da ocjenim odakle bi mogla
biti ta bistra, nježna i strahovito inteligentna djevojčica ušla
je žena vrlo umornog izgleda s krpom u ruci.
"Ovo je moja mama!" uzviknula je Lorencia ponosno i uz to dodala:
"Ona čisti ovaj muzej i očistiti će tvoj klavir za večeras!" Ostala
sam bez teksta strahovito dirnuta ovim saznanjem.
Navečer, u publici među gomilom svijeta, jedne od kustosica nije
bilo, ali je zato među brojim ljubiteljima glazbe sjedila Lorencia
sa svojom majkom. Poslije koncerta saznala sam da su putovale dva
sata autobusom kako bi prisustvovale mom koncertu. Sjetite se ove
priče kad vam se Knežev dvor učini predalekim.
Povijesno središte Buenos airesa je Plaza de Mayo, kojom dominira
predsjednička palača Casa Rosado. Sve udaljenosti u Argentini mjere
se od "nultog kamena" koji stoji upravu tu, na Kongresnom trgu.
Nemojte posjetiti Buenos aires bez da se prošetate do Teatra Colón
– tog čudesnog kralja svjetskih teatara. Toliko je golem da ne
znaš ni gdje je ulaz ni izlaz. Trenutno se restaurira i najavljeno
je njegovo ponovno otvorenje u proljeće 2008., a da bi priča i
prizor bio ljepši obavezno se slikajte pred golemim stablom fikusa
koje se nalazi pred samim teatrom u srcu grada. Korijeni ovog fikusa
možda su negdje u Atlantiku!
Popularna odredišta ovog prekrasnog grada su San Telmo, Recoleta,
Palermo, Belgrano, a poglavito La Boca, gdje će vas zasigurno zaustaviti
jedan od plesača Tanga i ljubazno zamoliti za ples kako što se
i meni dogodilo. Prije gotovo sto godina tango je osvojio Buenos
Aires i do dana današnjeg ostao u središtu emotivnog života porteña
– stanovnika lučkoga grada Buenos Airesa – jer dirljiva, uznesena,
čeznutljiva lirika glazbe čini esencijalni dio pripadnosti ovomu
napaćenom, ali sjajnome gradu.Veselo oličene drvene kuće jarkih
boja prava su atrakcija i šarm živopisne La Boche...
Predivna Patagonija - kraj il' početak ovog svijeta?
Kako opisati Patagoniju, ovaj zemaljski raj bez premca, kraj svih
mogućih superlativa i misterioznih uzdaha! Patagonija je kraljica
jezera i ne može biti opisana riječima. Može samo biti gledana
satima i danima sa svim mogućim divljenjem u carstu njene beskrajne
tišine. "Ukrala" sam tri dana ove opsežne turneje da bih posjetila
ovaj čarobni kraj, Bariloche – vrhunac Patagonije sa svojim jezerima,
Andama, predivnim gradićima poput onog San Martin de los Andes
ili Villa Angostura. To je jedan od onih najljepših par poklona
koje sam sebi u životu poklonila. Slavni čileanski pjesnik Pablo
Neruda je možda najtočnije opisao snagu emocija koju pruža patagonijsko
prostranstvo kada se prvi put suočite s njim: "- Sada mogu i umrijeti,
a da mi ne bude žao-...!" glasile su riječi poruke u pismu jednom
od prijatelja, napisanog za vrijeme boravka
u Patagoniji. Kada je Magellan sa svojim pustolovima prvi puta
stupio na tlo južnoameričkog kontinenta s njegove pacifičke strane,
iznenadila ga je zanimljiva pojava prvih urođenika s kojima se
susreo. Indijanci, oniži rastom, a širokih pleća, dobroćudnog izraza
lica, stajali su prema njemu u neobično širokoj kožnoj obući. Objašnjenje
kako se taj čudni dio odjeće koristi zbog bržeg i spretnijeg hodanja
po dubokom snijegu Anda, bio je sasvim dovoljan, a čitava regija
je vremenom dobila ime Patagonija jer "patagonas" na
jeziku Mapuchi indijanaca znači - široko stopalo!
Patagonija se
danas prostire na više od 2000 kvadratnih kilometara, od Rio Colorada
na sjeveru do vrha Horn, najjužnije točke južnoameričkog kontinenta.
Obuhvaća skoro četvrtinu ukupne površine Argentine. Granično pitanje
uvijek se postavljalo izmedju Argentine i Čilea. Moja ideja bila
je obići u tri dana San Carlos de Bariloche, Siete Lagos, Nacionalni
park Nahuel Huapi, Villa Angostura, San Martin de los Andes i još
nešto ako se stigne. Zamislite, u jednom danu, olako ćete, začarani
diversitetom Patagonske prirode, mijena koje sadržava, različitost
krajolika svako desetak kilometara i bezbroj stada dobrih lama
tu i tamo, prijeći malenim turističkim kombijem oko 600 – 700 km!
I to je ništa! Jer Argentinska Patagonija zauzima oko 800 tisuća
km2 i dijeli se na tri vrlo različita dijela: obalu, visoravan
i Ande. Na pustinjskoj visoravni klima je kontinentalnija nego
u ostatku regije i može biti izuzetno surova. U čitavoj Patagoniji
malo je padavina, ali vjetar stalno puše, cijele godine, od planina ka oceanu. Pejzaž je toliko neopisivo
lijep da mi ponestaje riječi. Kristalna, modrozelena jezera, sagovi
beskonačnih planina s bijelim kapama od vječnog snijega, glacijali
ili komadi leda ukorijenjeni na svom carstvu, a između toga toliko
ukusno ukrašena polja prepuna neopisivo lijepih boja cvijeća. Uglavnom
su to polja lupina svih boja. Prevladavaju plavi, kraljevsko plavi
koji prerasta sve do ljubičaste boje. I žuti "amarillo" cvijet
koji je prekrio gotovo sve. Na području Anda nalaze se velika jezera
(Nahuel Huapi, Viedma, Argentino).
Svi su glacijalnog
(ledenog)porijekla. Sami grad Bariloche noviji je grad ustanovljen
1902. godine. Ima
lijepu katedralu i leži na prostranom, morsko modre boje, jezeru
Mascardi. Ovo je kraj čokolade i prekrasnih pasa Bernardinaca.
Sigurno će Argentinci reći da im je ovo dom na što bi se Švicarci
zasigurno uvrijedili. Ovi psi toliko su dobročudni i veliki su
prijatelji i spasitelji čovjeka u ovoj prekrasnoj, ali surovoj
prirodi.
Često ćete ovim krajem susresti starosjedioce; tipične djevojke
crnih dugih pletenica koje se neće rado slikati s vama jer su
jako, sigurno s razlogom, ustrašene.
Ako idete u Patagoniju moj savjet je: "Obucite se dobro, svakako
vjetrovku, duge hlače i tople čarape". Malo ste začuđeni jer
tamo je ljeto i u Buenos airesu je i do 40°C? ...Da, ali u
Patagoniji vas ništa ne smije iznenaditi.
I tako vozeći se tom rajskom zemljom koja ti se često dojma
kao početak ili kraj svijeta, pusti maštu da plovi i napoji
dušu
beskrajno lijepim krajolicima koji su neusporedivi s bilo
čim na ovome svijetu.
Patagonija, Brazil i Iguaçu slapovi (uz poneke dijelove Kanade,
a i naše divne zemlje Hrvatske) su sigurno najljepša i najmističnija
mjesta koje sam do sada imala sreću posjetiti. Divno je što
me upravo moja profesija dovela u ovaj raj, glazba – taj
čudesni jezik kojeg razumije svatko! I kojeg koristi svatko!
U glavnom urugvajskom gradu predstavila sam se brojnoj publici
dana 12. prosinca koncertom u prekrasnoj dvorani Sala Patio
Colonial de Palacio Santos u Montevideu, a ovu divnu i
po svemu opsežnu
i bogatu turneju završila sam nastupom u Kazalištu Libertador
(Gran Teatro Libertador) u Córdobi 19. prosinca 2007.
Naravno da me fascinirala golemost rijeke La Plata koju
treba prijeći da bi se iz Buenos Airesa stiglo u glavni
grad Uruguaya.
I kad
vam u luci tog raskošnog grada netko srdačno prozbori:
"Dobro nam došli!" suze će se zastakliti u očima bilo
koga od nas
tko tu pohodi
po prvi put. Ovaj prekrasni grad sadrži veliku raznolikost
arhitektonskih stilova. I kad je davne 1519. portugalac
de Magalhães prvi put
ugledao kopno, ploveći ovom najširom rijekom svijeta
uzviknuo je: "Monte vide eu!" ...Brežuljak vidjeh ja! Upravo
ovaj
prvi uzvik
pred budućim prelijepim glavnim gradom Uruguaya postao
je i njegovo ime: Montevideo.
U Montevideu brojni su Hrvati koji čeznu za svakim najmanjim
tračkom Hrvatske. Dočekali su me žedno, a najzaslužniji
za moj divni, iako
kratki boravak u Uruguayu je zasigurno naš šarmantni
i simpatični počasni konzul g. Antonić i njegova slatka
obitelj.
Svirala sam ovdje na klaviru kojeg je Hrvatima u Uruguayu
darovao dugogodišnji predsjednik Hrvatskog doma, gospodin
Jaugust koji
je i nazočio koncertu.
Grad Córdoba najstariji je grad predivne Argentine
i seže u 17. stoljeće. Glavni je grad istoimene provincije
u središnjem
dijelu
države, ali je i svima nama dobro poznato da postoji
i onaj koji je glavni grad istoimene provincije u
Španjolskoj Andaluziji.
Argentinska Córdoba nalazi se u srcu ove zemlje u
podnožju tzv.
Sierras Chicas
i drugi je najveći Argentinski grad. U kulturi mogao
bi
se nazvati rivalom Buenos Airesa, a po starini sigurno
ne jer
je Córdoba
starija. Posjetite obavezno crkve ovog predivnog
grada, katedralu, upoznajte
mnoštvo simpatićnih Hrvata koji tamo žive, kao što
je
i naš konzul g. Nakić koji se i pobrinuo za moj boravak
i
koncert.
Malbec! Malbec! Vino je iz snova.. u Argentinu su
ga donjeli talijanski i španjolski imigranati.
Svoj dom
ova sorta
je našla u Argentini
gdje se uzdigla do kultnog statusa i izvrsne samostalne
kvalitete. Malbec je u novoj domovini pronašao
fenomenalno poticajne
uvijete rasta, te je bez sumnje argentinski malbec
jedan od najuspješnijih
i najukusnijih na svijetu, prava zvijezda među
argentinskim vinima. Uz Malbec kušajte u Argentini još i Empanadas,
roštilje poznate
i neopisivo ukusne Parillas, otiđite na operu La
Pampa i saznajte više o nastanku ovog misterioznog
kraja,
upoznajte se s Gauchima,
na deltu Tigre, probajte čaj El mate, gdje cijelo
društvance veselih argentinaca pije čaj iz iste
slamke
tzv. "bombilla".
Svatko ima
svoj "đir" dok se zdjelica "mate" ne isprazni.
Pa onda opet
"da capo", još jedan đir.
I dok tako putujete beskrajnom Patagonijom možda
vas i simpatični vozač turističkog autobusa ili
"cebador" (onaj
koji poslužuje
čaj El mate) ponudi svojim mate, kojeg "umijesi"
dok
vozi prostranstvima tog prirodnog raja. Ne odbijte
mu to jer
bi ga to moglo povrijediti.
I tako, kao što je Argentina beskrajna i jedna
od najvećih zemalja svijeta s ukupno 33 milijuna
stanovnika
tako
i moji dojmovi,
koliko s koncerata ove turneje toliko i sa svih
čarobnih destinacija koje
sam posjetila, nema kraja i ostaje kao vječna
inspiracija u svim mojim sljedećim misijama i
stvaranjima.
Na kraju ovog mog putopisa
dugujem još jednom veliko hvala prijateljima
pri Veleposlanstvu RH u Argentini, poglavito
Veleposlanici,
gospođi Miri
Martinec, svesrdnoj podršci Ministarstva kulture
RH, i spomenutim
počasnim konzulima.
U zračnoj luci Ezeiza, u Buenos Airesu uz zvuke
Tanga i one iste pjesme Carlosa Gardela, opet
s nostalgijom
u srcu,
uz
bezbroj
divnih prizora koji su mi zaokupili misli i zarobili
me da se opet uskoro
vratim, ispratili su me uzvici mojih divnih prijatelja:
"Ivana, poljubi nam domovinu! Ivana, hasta pronto!"
|
|